Za Svetvinčenat, gradić koji svi u Istri zovu Savičenta, do prije nekog vremena nisam ni čuo, a koliko je dojmljiv, sad sam siguran da ga nikad neću zaboraviti. U Savičenti je, makar mi ne povjerovali, najpoznatija ličnost - jedna vještica! Ali dok dođem do nje i gradića, valja mi malo proskitati i po okolnim selima.

Polazim od sela Raponji, to je ono gdje se i u davna vremena, kad je selo dobilo ime, njegovao rap, ništa narodnjaci, ništa folklor, ništa rock'n'roll :) Na rubu raštrkanog sela nalazi se, naime, srednjovjekovni tematski park Sanc. Michael. Turista nema, zima, zaključano L Sreća pa je zid, odnosno suhozid nizak pa se unutra vide replika srednjovjekovnog drvenog dvorca, prostrani maslinici, kućice i mostovi na drveću i uopće iznad zemlje.

Sanc. Mihael je inače jedno od nekoliko seoskih domaćinstava na području Savičente, a sva na ulazu imaju neku vrstu zagonetke koju treba riješiti. Kad se, pješice, biciklom ili na drugi način, obiđu sva takva mjesta i riješe zagonetke, prikupe se namirnice što se proizvode u gospodarstvima: u Sanc. Mihaelu maslinovo ulje, na Ranchu „Toni“ u Štokovcima, uz ostalo, i magareće mlijeko, kod Macana na Stanciji Čipuli ovčja skuta i izvrstan sir, kombinirani s tartufima, kod Pekice lavandino ulje i drugi proizvodi od te mirisne trave...

Iako je Vodnjan na glasu po malim kamenim kućama zvanim kažuni, mnogo ih vidim i po selima oko Savičente. U jedan, između Raponja i Salambata, odlično očuvan, i svraćam, izbliza vidjeti kako izgleda kažun: niska kružno građena kućica sa izrazito niskim ulazom, u koju bi se pastiri i ratari sklanjali za nevremena. Kakve su cijene nekretnina u Istri, velika stvar je i to kad i kažun imaš 1/1 :) A za one koji znaju šta je kažin, kod Dalmatinaca, ali i gdjegdje u Istri: mnijem da će se, kad prostitucija jednom bude legalna, neko dosjetiti napraviti kažin od kažuna :)

U Salambatima još snimam jednog vrijednog orača, maštovito stablo na jednom potpornom zidu te šternu uz jednu lijepu, ali očito napuštenu kamenu kuću, u koju je voda u ovom prilično bezvodnom kraju dovođena iz oluka.

M.J. | Bljesak.info / Kip blaženog don Miroslava Bulešića

Sama Savičenta izgleda kao ogromna kulisa za snimanje filmova na srednjovjekovne teme. Ono malo novog začas bi se dalo maskirati i onda bi sve izgledalo kao da je 14. ili 15. stoljeće. Nije čudno što su ovdje doista snimani filmovi, a posljednji, komedija „U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga“ Karle Lulić, nedavno, prije godinu i pol. Valjda je zato, da bi se sačuvao srednjovjekovni izgled i duh, višemetarski kip najpoznatijeg mještanina, blaženog Miroslava Bulešića, i mogao biti postavljen jedino ispred ulaza u grad. Mladi svećenik rođen je 1920. u obližnjim Čabrunićima, a brutalno zatučen i potom ubijen nožem od pristaša komunističke vlasti u kolovozu 1947. godine u župnom uredu u Lanišću kod Buzeta, nakon što je završen obred krizme. Ubojice su doduše kažnjeni, ali nekim smiješnim kaznama, i to pod optužnom za remećenje javnog reda i mira, iako su, gotovo na smrt, pretukli i delegata Svete Stolice msgr. Jakoba Ukmara, a sve to pred očima „narodne milicije“.

U gradiću je prije nekoliko godina otvorena blaženikova Memorijalna zbirka, danas, kao i sve ostalo u Savičenti, kao i „Ferlin“, zbirka starog oružja u susjednoj kući, zatvorena. Na ovdašnje groblje su njegovi posmrtni ostaci iz Lanišća preneseni 11 godina nakon ubojstva, da bi 2003. u grobljanskoj crkvi svetog Vincenta bili položeni u posebnu kriptu. Blaženikom je proglašen prije pet godina.

Glavna građevina u Savičenti je kaštel Morosini-Grimani, najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u čitavoj Istri, gdje ih baš-baš ima. Oko 300 stanovnika, koliko broji Savičenta, ne da bi moglo stati u kaštel već se, koliki je, kad bi danima bili tu, i ne bi baš često susretali. Obnavlja se i dobrim dijelom je prekriven onim ogromnim zaštitnim najlonima, a i da nije tako, pretpostavljam da bi, kao i sve ovdje danas, bio zaključan. Broj kuna koje se ulažu u obnovu nije lako ni pročitati, uglavnom, izađe nešto više od šest milijuna maraka. Ono Morosini-Grimani nije prezime jedne obitelji već dva spojena u jedno, graditelja i kasnijih vlasnika. Podignut je još u 13. stoljeću, napadan, paljen i rušen, ali je sadašnje, doista monumentalne dimenzije i izgled, dobio još 1589. godine. Tri velebne kule, nazubljene kao u crtićima i premaštanim stripovima, povezane bedemima, puškarnica bezbroj, a u četvrtom kutu utvrda u utvrdi. Jedna kula je četvrtasta, pri vrhu joj sat sa 24 polja i broja; pošto je ovdje još uvijek srednji vijek, kazaljki nema, valjda su mještani shvatili da je vrijeme samo naopaka ljudska izmišljotina za samozarobljavanje :) Vidljivo je da se u utvrdu ulazilo preko pokretnog mosta, a iznad ulaza se još uvijek kočopere grbovi vlasnika, inače mletačkih plemenitaša. Potomci Grimanija u 19. stoljeću daruju kaštel crkvi, a crkva ga kasnije daje općini. Posljednji put je požar harao kaštelom potkraj Drugog svjetskog rata.

M.J. | Bljesak.info / Kaštel Morosini-Grimani

Inače ljeti kaštel, dok nije počela opsežna obnova, bude pun turista, kojima domaći prezentiraju kako se odvijao život tijekom srednjovjekovlja. Kad završi obnova, a to bi trebalo biti ovog ljeta, kaštel će opet oživjeti. I jedan jako zanimljiv podatak: ovdje se natjecanje veoma slično Sinjkoj alki održava duže nego sama Alka – u knjigama je zabilježeno kako je 1713. godine, dakle dvije godine prije nego je ustanovljeno natjecanje u Sinju, na ovdašnjem, u Savičenti, pobijedio nepoznati vitez koji je odbio primiti nagradu i, umjesto toga, samo uzjahao svoga đogata i napustio kaštel.

Naprosto je nevjerojatno kako je prostrano dvorište iza kaštela do danas ostalo ledinom. Drugdje se uglavnom jedva dočekalo da se, po sistemu „gdje god nađeš zgodno mjesto...“, nadžidžaju potrebne i nepotrebne građevine. Uglavili su se samo partizani, spomenikom na kojem, da parafraziram Maka Dizdara, četvorica jednog nose, a s druge strane je pomalo nemaštovit revolucionarni natpis, postavljen valjda samo da prostor na spomeniku ne ostane prazan. Taj dio dvorišta okružuju niska stabla i originalne kamene klupe na kojima su Morosiniji i Grimaniji s gospođama odmarali u mirna vremena. Ispred kaštela također prostrani renesansni trg sa gradskom, pučkom šternom na sredini i latinskim natpisom na izbočenom dijelu. Mještani ga zovu Placa. Kasnije ću vidjeti još tri šterne, sa svake strane kaštela po jedna, neke i po nekoliko metara iznad razine zemlje i njima se vjerojatno moglo pristupiti i iznutra.

Na strani trga suprotnoj kaštelu lođa sa dva ulaza, gdjegdje oronulih zidova, trenutno prazna ako se izuzmu komadi montažne metalne ograde, zaostale valjda od nekog od brojnih javnih događanja na trgu u ljetno doba. Kapiteli stupova ukrašeni grbovima, tavanica drvena. Mogu misliti kakav je osjećaj, recimo, čitati stihove ili zasvirati u lođi. S jednog, zapadnog boka kaštelu i lođi zgrade, stoje, jedan do drugog, župni i turistički ured, a s drugog, istočnog boka još jedna velebna građevina, župna crkva Gospinog Navještenja, podignuta početkom 16. stoljeća. Zna se to po grbovima na pročelju koji sadrže i inicijale Pietra Morosinija, očito glavnog donatora, a on je umro 1529. godine. Unutra je pet oltara, a pod jednim leži tijelo svete Viktorije, doneseno ovdje iz Rima 1669. godine. U jasnom i čitkom natpisu iznad vrata crveno obojena samo neka slova i, mada se trudim prokljuviti zašto baš ta, unatoč tome što sam nekad bio enigmat, na kraju odustajem.

M.J. | Bljesak.info / Crkva Gospinog Navještenja

U gradiću se, na četiri strane svijeta, nalaze još četiri crkvice. Najstarija je već spomenuta grobljanska, svetog Vincenta, iz 13. stoljeća je. Oko nje, pogotovo ispred ulaza, brojni prastari kameni poklopci grobova s isklesanim stiliziranim križevima i drugim srodnim kršćanskim oznakama. Prekrasnih nadgrobnjaka i grobnica puno, tu traje natjecanje bez kraja, a pogotovo su ga vodile ovdašnje bogataške obitelji. Tu je, blizu crkvice, i spomenik nekoj četvorici Talijana; zatrpani u neimenovanom rudniku i, ako sam dobro razumio, nikad nisu nađeni. Na crkvenom zvoniku nedostaje jedno zvono, a prozori su joj klasične puškarnice. Sakrivena je čempresima o kojima je veliki povijesničar umjetnosti i najpoznatiji istraživač istarskih crkvenih freski, pokojni Branko Fučić, napisao izvrstan književni esej. Inače je groblje puno naroda, umrla je neka Maria Eberl, mještanka udana u Njemačkoj, pa se njemački i hrvatski miješaju kao usred turističke sezone.

Grobljanska crkva poznata je nadaleko po čak tri sloja freski, koje vidim kroz rešetku pored ulaza, toliko gustu da objektiv nikako ne može unutra. Posljednji sloj potječe s kraja 13. stoljeća, a djelo je nekog Ognobenusa Trevisanusa, o kome se nikad ne bi saznalo baš ništa pa ni da je oslikao ovu crkvu, da se nije potpisao ispod jedne od freski.

Preostale tri crkve, svetog Antuna Opata (14. stoljeće), svetog Roka i svete Katarine Aleksandrijske (1662.), više su ustvari kapele, ali su, iako male, veoma vrijedne. U gotičkoj crkvici svetog Antuna Opata nalazi se, naime, kameni kip zaštitnika iz 14. stoljeća, rad nepoznatog domaćeg majstora, u pučkoromaničkoj Katarininoj, jedinoj s pridodanom lopicom, freske s početka 15. stoljeća te samo malo mlađe glagoljičke inskripcije, a u Rokovoj još jedan kip, naravno zaštitnikov. Ponutricu dviju crkvica opet, kao i najčešće u Istri, snimam provlačeći foto-aparat kroz prozorske rešetke. Zanimljiv je naziv naručitelja posljednje spomenute crkve - Bratovština bičevalaca svetog Roka, nešto nalik onom što danas možemo vidjeti još samo na Filipinima na Veliki petak.

M.J. | Bljesak.info / Freske u crkvici svete Katarine

Čitav gradić je, ako se izuzmu parkirani auti i tek poneki što prođe mjestom, rekoh već, nalik filmskoj kulisi. Oronuli kameni zidovi kuća prljavosivi, često i crni, na nekim se vide dogradnje i pregradnje, neke su napuštene i zaboravljene, a druge, koje ne izgledaju nimalo bolje, prodaju se. Na nekoliko mjesta Gospe u zidnim nišama, a neke od kuća klasične renesansne, kad da su do jučer stajale u kakvom talijanskom gradiću pa ih neko preko noći prenio u Savičentu. Na nekim rimskim brojevima urezane godine izgradnje, a ne broje se više godine već stoljeća. Talijani su inače „nestali“ odavde nakon Drugog svjetskog rata, a dotad je ovo bio dio Italije. Pizzeria „Grimani“, do župne crkve, posebna priča, a latinski natpisi na nekim kućama golicaju maštu. I poneka novija građevina savršeno se uklapa u „kulisu“, a „blista“ tek jedna oveća građevina svježe obojenih prozora.

Na oglasnoj ploči Općine, uz službena akta, plakat za turnir u briškuli. Nagrade kao u stara vremena: dva suha pršuta, odojak, dva ombola (ombol ili žlomprt je mesni dio svinjskog kotleta) i sir. Inače je Savičenta i gradić festivala, a na jednom od njih, sa sedam godina tradicije, za Dan općine, bira se najljepša koza Istre. Tu je i svakogodišnja smotra istarskih suvenira, kada se posjetiteljima demonstriraju i stari zanati, a za one malo probirljivije tu je Festival plesa i neverbalnog kazališta.

Sve navedeno bi već samo po sebi bilo dovoljno za posjet Savičenti, ali to nije sve: ovdje je 1632. godine - jedni kažu u kaštelu, drugi ispred njega - spaljena posljednja hrvatska vještica, coprnica ili, po istarski, štriga, Mare Radolović, poznata kao Vještica Mare. Bila je travarka, pomagala svima, a onda je optužena da je sklopila pakt sa samim đavolom. Rezultat: lomača! Iako je sve završilo neslavno, jer šta to lijepo ima u tome da se spali na lomači neko ko je uvijek bio svima na raspolaganju, priča je oživljena u Centru za posjetitelje, Kući Vještice Mare, nekadašnjem matičnom uredu. Nije da sam željan vještica, susretnem poneku i u životu, ali sam vješticu iz Savičente baš nešto želio „upoznati“, pogotovo što je, kako mi rekoše mještani, sve podešeno tako da doživljaj bude potpun: mračna soba, kazaljke na satu jure ludom brzinom, a na zidu se odjednom pojavi vještica i predstavi se. Sablasno i jezovito, ali i to ponekad treba iskusiti. Pošto u Istru planiram ponovno doći već u lipnju, jedno od odredišta svakako će mi biti i Savičenta; možda mi Vještica Mare zauzme ono mjesto u koje katkad uskoče žive vještice :)